Šaranovićev klan: pljačke, kidnapovanja i mafijaški rat

Šaranovićev klan: pljačke, kidnapovanja i mafijaški rat

Ubistvom Slobodana Šaranovića u subotu uveče okončana je njegova decenijama duga mafijaška karijera. KRIK otkriva detalje o tome ko je Šaranović i kako je njegov klan učestvovao u razbojništvima, kidnapovanjima, ubistvima, sarađivao sa huliganima, ali vodio i kriminalni rat čija je poslednja žrtva postao sam Šaranović.

Pišu: Bojana Pavlović, Stevan Dojčinović

„Još dok smo bili u pritvoru pričali smo o tome da treba da se ubije Luka Bojović jer je navodno kriv za smrt Brana Šaranovića i da će, kad izađemo, biti rata.“

Ovako je član klana Slobodana Šaranovića opisao srpskom tužilaštvu početak serije ubistava koja je obeležila nekoliko godina u Srbiji.

Slobodan Šaranović se, pred početak tog rata 2013. godine, povukao iz Srbije u rodnu Crnu Goru, gde je trebalo da bude bezbedniji.

Prodao je poslove i imovinu, a novac uložio u svoj glavni cilj – osvetu za ubistvo rođenog brata Branislava i obezbeđivanje sredstava da se klan, koji je u Srbiji predvodio njegov nećak Miloš Delibašić, odbrani od onog što je sledilo.

Slobodan se osvetio na način koji je izlazio iz okvira kriminalnih obračuna – po principu krvne osvete naručio je ubistvo rođenog brata mafijaškog šefa Luke Bojovića, kojeg je krivio za Branislavljevo ubistvo. Lukin brat Nikola bio je „civil“ i nije bio deo sveta kriminala.

Usledio je krvavi rat u kom se nije biralo mesto ni vreme za likvidacije. Jedna od njih obavljena je u prepunom baru, a u pucnjavi su povređeni i gosti.

Slobodana je domovina delimično zaštitila. Crna Gora odbijala je da ga izruči Srbiji u kojoj je optužen upravo za naručivanje ubistva Nikole Bojovića. Otadžbina ga, međutim, nije zaštitila od odmazde kriminalaca. Ubijen je u subotu na ulazu u svoju kuću i nije poznato da li je njegovom likvidacijom stavljena tačka na rat.

Novinari KRIK-a godinama istražuju klan braće Šaranović. Dokumenta skupljena o njima slikaju priču o tome kako je Šaranovićeva grupa funkcionisala, odnosima sa drugim klanovima, ulozi navijača, kao i o mafijaškim sukobima koji se godinama odvijaju u Srbiji i Crnoj Gori. Ona otkrivaju domaće i inostrane poslove braće Šaranović i veze koje su imali sa srpskim i crnogorskim vlastima.

Najbolju sliku klana pružio je njegov član Miloš Vojnović, kome se u Beogradu sudi kao pripadniku grupe. Tužilaštvo je na osnovu Vojnovićevog iskaza i dokaza koji ga podupiru sastavilo optužnicu. On nije svedok, već je optužen za likvidaciju.

Vojnović je opisao kako se klan bavio pljačkama i otmicama i otkrio detalje ubistava. Jedino ubistvo, rekao je, izvršili su kao uslugu drugim kriminalcima, a zauzvrat su oni likvidirali nekog za njih – po sistemu „čovek za čoveka“.

Potvrdio je ono o čemu se u javnosti godinama spekulisalo – da su istaknute vođe navijačkih grupa pod direktnom kontrolom kriminalaca. Vojnović je ispričao da je grupa imala insajdere u policiji i da su potplaćivanjem uticali na sudske procese.

KRIK prenosi najzanimljivije delove svedočenja, detalje iz istrage tužilaštva i drugih dokumenata koji govore o tome kako je ova kriminalna grupa funkcionisala.

Stara garda

Vojnović kaže da je zbog insistiranja policajaca da je učestvovao u likvidaciji u kojoj nije – ubistvu Nikole Bojovića, rešio da ispriča kako je klan funkcionisao.

„Rekli su: ‘Ti si ubio Nikolu’. Prvo sam rekao da ne znam ništa, a posle sam odlučio da sve kažem. Bilo mi je dosta svega. Rekao sam: ‘Nisam ja, ali znam ko je’“, objasnio je.

Vojnović je priznao da jeste imao ulogu u drugom ubistvu, ali i kidnapovanju i pljačkama.

On je ispričao da je Miloš Delibašić pod nadzorom svog ujaka Slobodana Šaranovića, crnogorskog kriminalca starog kova, vodio nasilnu kriminalnu grupu koja se bavila pljačkama, iznudama i kidnapovanjima. Grupa je kasnije počela i sa likvidacijama. Delibašić na sudu nije želeo da iznosi odbranu.

Slobodan Šaranović i njegov brat Branislav, kao što su novinari KRIK-a ranije pisali, stari su i uticajni kriminalci iz Crne Gore. Branislav Šaranović se u mladosti bavio kriminalom po Evropi zbog čega je osamdesetih godina bio osuđen za iznudu i završio u nemačkom zatvoru. Odatle je pobegao tako što su njegovi saradnici bombom razneli zid zatvora.

Braća su bila povezana sa ljudima na visokim pozicijama u Srbiji i Crnoj Gori, što je čest slučaj sa šefovima kriminalnih grupa na Balkanu. Ivica Tončev, sekretar ministra spoljnih poslova Ivice Dačića, pre zaposlenja u vladi radio je kao direktor Šaranovićeve firme u Austriji. Crnogorska firma braće Šaranović dobijala je privilegovane kredite od Prve banke u vlasništvu porodice bivšeg premijera Crne Gore Mila Đukanovića.

Bili su bliski i ozloglašenoj kriminalnoj mreži, poznatoj kao grupa „Amerika“, koja se bavi međunarodnim transportom kokaina.

Šaranovići su, ipak, godinama bili van direktnog učešća u kriminalnim aktivnostima.

Živeli su u Beogradu i odatle vodili svoje kockarske poslove. Imali su kockarnice u Srbiji, rodnoj Crnoj Gori, Austriji, ali i u Kinšasi, glavnom gradu afričke države Kongo. Braća su bila vlasnici i menjačnica, ali i drugih poslova u kojima je bio veliki protok keša.

U isto vreme, njihov nećak Miloš Delibašić upravljao je kriminalnom grupom, kako je otkriveno istragama i svedočenjem.

Proklet nakit

Vojnović je rekao da Delibašića poznaje od detinjstva. Cilj im je bio, kako je ispričao, da steknu ime i dođu do novca. Počeli su sa sitnim krivičnim delima, a kasnije su prešli na, kako kaže, „velike šljake“ – iznude, otmice i pljačke.

Grupa nije radila poslove s drogom – Delibašić je to zabranio jer mu je bilo „ispod časti“.

Vojnović je opisao pljačke i otmice u kojima je učestvovao. Tokom 2007. članovi grupe kidnapovali su izvesnog biznismena Kaleta i odveli ga u Vojnovićevu kuću.

Oteti čovek rekao im je gde drži ključ od sefa i Vojnović je poslat po plen. Pokupio je novac i zlato, prebrisao površine od svojih tragova i vratio se kući.Šaranović 2

Delibašić, međutim, nije hteo da grupa zadrži porodično zlato – rekao je da je „to prokleto“ što je razljutilo Vojnovića i još jednog člana tima. Nakit su vratili biznismenu i poslali ga kući, dok su 80 hiljada evra koje su našli u njegovom sefu podelili. Deo novca stavili su u „štek“ za buduće kriminalne aktivnosti.

Po Vojnovićevim rečima, Delibašić je uvek tokom akcija menjao plan i „pravio se pametniji“. Tokom otmice naterao ga je da skine fantomku i otkrije lice, tvrdi Vojnović.

Zbog toga ga je oteti biznismen kasnije prepoznao, pa je Vojnović odgovornost za otmicu preuzeo na sebe i osuđen je na tri godine i deset meseci zatvora.

Novac za podmićivanje

Godinu dana kasnije usledila je pljačka zlatare „Izrael Dajmond“ u kojoj su učestvovali Delibašić i još dva kriminalca.

Vojnović je tvrdio da u pljački nije učestvovao, ali da je pomogao da se naprave lokatori. Članovi grupe pravili su lokatore od mobilnih telefona – na njima bi aktivirali opciju za praćenje, a potom ih pomoću magneta postavljali ispod kola osoba koje su pratili.

Nakon zatvaranja zlatare pratili su zaposlenog, ugurali ga u kombi gde su ga vezali, oduzeli mu ključeve i naterali ga da im kaže šifru za otvaranje metalnog sefa u zlatari, udarajući ga i preteći mu pištoljem. Iz zlatare je ukraden nakit vredan oko tri miliona evra koji nikada nije pronađen.

Vojnovićeva uloga u ovom poduhvatu bila je da prati čoveka kome je bilo povereno da proda deo ukradenog nakita.

Grupa je uhapšena u julu 2008. Dvojica Delibašićevih saradnika osuđena su na deset i sedam i po godina zatvora, a on je oslobođen.

Vojnović je ispričao da je tokom suđenja za ovu pljačku „200 hiljada evra potrošeno na odbranu, veštake i na podmićivanje“. Advokate su im, kako je rekao, plaćali braća Šaranović.

Delibašića je branio Vladimir Zrelec, koji godinama zastupa porodicu Šaranović. Ovaj advokat ubijen je u decembru 2015. godine – nepoznati napadači pucali su na njega dok je sedeo u svom automobilu u blizini Hrama Svetog Save u Beogradu.

Saradnja sa huliganima

Šaranovićeva kriminalna grupa sarađivala je blisko sa huliganima, kako su Vojnović i istraga otkrili.

Poznati vođa navijača Crvene zvezde Velibor Dunjić bio im je „tiper“ u nekoliko poslova  – dojavljivao je koga treba oteti ili opljačkati, ispričao je Vojnović. Dunjić se pobrinuo i da se posle pljačke zlatare „Izrael Dajmond“ svedoci „ne sete događaja“.

Protiv Dunjića bilo je svojevremeno podneto oko 20 krivičnih prijava za razna krivična dela – nasilničko ponašanje, krađe, učestvovanje u tučama i pokušaj ubistva, pisao je Insajder. Postao je poznat nakon što je s grupom navijača u Segedinu napao predsednika Liberalno-demokratske partije Čedomira Jovanovića zbog čega je osuđen na dve godine zatvora. Kaznu nikada nije odslužio – u maju 2014. izrešetan je u svom automobilu ispred splava „Džimis“. Delibašić mu je dao čitulju u novinama.

„Legendo naša voljena… Pobratime i brate naš dragi. Kao što su i gusle večne, koje smo svo troje slušali, takva je i naša ljubav prema tebi. Večna“, piše u čitulji .

Još jedan poznati huligan sarađivao je s grupom – Uroš Mišić, Vojnović je objasnio.

On je, po Vojnovićevim rečima, bio u Budvi prilikom priprema jednog ubistva i pomogao je Vojnoviću da pronađu žrtvu. Nije jasno da li je Mišić bio upućen u to da se ubistvo sprema.

„Gledao sam da Mišića malog što manje spominjem jer ste njega pokupili, on dečko nije znao“, rekao je Vojnović na suđenju dok je odgovarao na pitanja šefa Delibašića.

„Pa ti si ga svojom pričom sad zakucao, jer si rekao da je učestvovao u pripremi ubistva“, odgovorio je Delibašić.

Mišić nije među optuženima, već bi u postupku trebalo da se pojavi kao svedok.

Uroš Mišić poznat je po tome što je na utakmici 2007. upaljenu baklju gurnuo žandarmu u usta. Osuđen je najpre na 10 godina zatvora, ali je kazna kasnije prepolovljena.

Za Šaranovićevu grupu radili su, kako je Vojnović opisao, i navijači fudbalskog kluba Rad, ali nije naveo imena huligana.

Veze u policiji

Bezbedna komunikacija
Članovi grupe izbegavali su komunikaciju telefonima. Imali su imejl adresu marko.markos01@gmail.com, a šifra za pristup bila je „moreeeeeee“. Jedni drugima ostavljali su poruke u „draft“ sanduče – poruke nisu slali da ne bi išle „na mrežu“. Na taj način, policija nije mogla da presretne prepisku. Za ovu svrhu imali su i posebne tablete sa kojih su skidali mikrofone i kamere.

Kriminalci su imali i policajce koji su radili za njih. Vojnović je objasnio da su 2013. godine na Zvezdari sreli neimenovanog policajca, koji im je rekao da „ih traži pola policije“.

U jednom od svojih iskaza rekao je da su tada od policajca dobili i snimak ubistva Nikole Bojovića, a koji je dokaz protiv grupe. Čuo je i kako član grupe kaže da zbog te informacije policajca „moraju da časte.“

Kasnije je Vojnović na suđenju rekao da je u pitanju bio visokorangirani policajac iz Uprave kriminalističke policije, ali negirao da je snimak stigao od njega, već od policajca iz Crne Gore Ratka Mićunovića.

Do danas tužilaštvo nije utvrdilo koji je to policajac iz UKP-a.

Sa policajcima koji nisu hteli da sarađuju, planirali su da se obračunaju, objasnio je Vojnović.

Posebno su pričali o tome kako da se osvete policajcu koji ih je uhapsio zbog pljačke zlatare. Plan je bio da mu „nameste drogu i prostitutke, da ga snime sa ukradenim satovima iz zlatare ’Izrael Dajmond’ i kasnije ucenjuju“. Njegovom načelniku planirali su da polome ruke i noge, odnosno, mafijaškim slengom da ga „stave u korito“. Obračun sa policajcima su odložili, a u međuvremenu su bili uhapšeni.

Šaranović naslovna

Početak rata

U leto 2009. nestao je mladi Baranin Slobodan Radonjić. Njegov otac Danilo bio je kum Branislava Šaranovića.

Otac mladića i Šaranović verovali su da iza nestanka stoji Luka Đurović, vođa barskog kriminalnog klana. Đurović i njegov klan radili su, prema policijskim informacijama, za čuvenog kriminalnog šefa Luku Bojovića.

Mladić nikada nije nađen, a nekoliko meseci kasnije Branislav Šaranović ubijen je ispred zgrade u kojoj je živeo u Beogradu.

Radonjić je nastavio da istražuje nestanak sina i smrt kuma. Ubijen je dve godine kasnije u Beogradu kada je izrešetan njegov automobil, a sa njim je stradao još jedan čovek.

Ova ubistva policija nikada nije rešila, ali je svedok Vojnović rekao da je Slobodan Šaranović verovao da je za njih odgovoran Luka Bojović.

Šaranović je najpre sproveo sopstvenu istragu. Na izlogu svoje menjačnice objavio je oglas u kom je ubicama svog brata ponudio novčanu nagradu u iznosu od „šest cifara u evrima“ ako mu otkriju nalogodavca.

„Zaklinjem se svojom čašću i imenom da ću, direktnim izvršiocima ubistva moga brata Branislava ne samo oprostiti nego, evo, ovako javno garantovati svojom glavom i životima moje uže porodice da ih neću prijaviti policiji niti progoniti na bilo koji drugi način, ukoliko se odluče da mi povjere tačnu i provjerljivu informaciju: ko ih je prvi kontaktirao, na koji način su angažovani, ko ih je isplatio, ko je pravi nalogodavac tog posla, odnosno u čije ime i za čiji račun su to uradili?“, pisalo je u poruci na menjačnici.

Zatim je prodao svoje poslove u Srbiji i povukao se u Crnu Goru. Bilo je jasno da se nešto veliko sprema. Otpočeo je mafijaški rat u kom je stradalo više ljudi – i sa Bojovićeve i sa Šaranovićeve strane.

Delibašić je Vojnoviću krajem 2012. dok su bili u pritvoru pričao da treba da se ubije Luka Bojović kao osveta za smrt Branislava Šaranovića, kako je objasnio  Vojnović.

Delibašić je tada, navodno, napisao i pismo kumu Luke Bojovića u kom im je pretio da će ih sve poubijati. Pismo nije poslao jer ga u tome sprečio Velibor Dunjić.

„Dunjić mu je rekao da stane sa pismom, da ne laje, da je Luka Bojović na slobodi i da nisu u poziciji“, ispričao je Vojnović.

Bojović je u tom trenutku bio u zatvoru u Španiji. Uhapšen je u februaru 2012. sa pripadnicima svoje bande i osuđen na 18 godina zatvora za kriminalno udruživanje i druga dela.

Vojnović je opisao da je postojala opcija da se Bojović u zatvoru ubije za milion evra, ali da Slobodan Šaranović nije želeo toliko da plati.

Šaranović je, umesto toga, naredio ubistvo Bojovićevog brata, navodi se u optužnici.

„Kada sam video vest da je ubijen Nikola Bojović, odmah sam pomislio da je iza toga Slobodan Šaranović jer je ta osveta njemu bila najbitnija“, ispričao je optuženi Vojnović.

Iz koristoljublja i osvete

Nikola Bojović ubijen je krajem aprila 2013. Dvojica muškaraca dovezla su se u Ulicu carice Milice u Beogradu u jutarnjim časovima. Jedan od njih rukom je signalizirao drugome gde da se sakrije i čeka i nastavio da korača ka Brankovoj ulici.

Čovek u crnoj jakni sa belim kačketom sačekao je Bojovića i krenuo mu u susret. Iz torbe za laptop izvadio je pištolj sa prigušivačem i u njega ispalio 15 metaka obilazeći oko tela da bi se uverio da je obavio posao. Bojović je od zadobijenih povreda preminuo pola sata kasnije u Urgentnom centru.

Kamere obližnjih objekata snimile su ubistvo – policija je identifikovala  počinioca kao Sašu Cvetanovića zvanog Pitbul.

Tužilaštvo je ubrzo sakupilo još dokaza o umešanosti ove dvojice. Pretresom stana u kojem su se krili pred ubistvo, policija je našla Cvetanovićeve tragove – njegov DNK na čaši, hemijskoj olovci i punjaču telefona, ali i otiske prstiju na stranicama erotskog časopisa „Pan erotika“.

Tužilaštvo je utvrdilo da mu je Slobodan Šaranović dao 30 hiljada evra za  ubistvo.

Preuzimanje prevlasti

Po Vojnovićevim rečima, Delibašić nije znao da je njegov ujak organizovao ubistvo Nikole Bojovića. Delibašić je mlađeg Bojovića smatrao za „civila“ jer nije bio umešan u kriminalne aktivnosti.

Bilo je jasno i da će uslediti Bojovićeva odmazda.

Grupa je saznala da je Vladimir Jovanović zvani Vlada Japanac angažovan da „rešava taj problem“ i da je počeo da priča kako je Luka Bojović poručio da će se osvetiti za smrt brata. Stoga su Šaranović i Delibašić dogovorili da se on ubije, ispričao je Vojnović.

Na listu meta dodali su još dva ključna Bojovićeva saradnika – Filipa Koraća iz Beograda i Luku Đurovića iz Bara.

Vojnović je zbog ubistva Đurovića doputovao u Budvu i, po njegovim rečima, znao je da je meta „Luka iz Bara“.

Jedan član grupe bio im je „navigacija“ za Đurovića pošto je samo on znao kako izgleda. Jednom prilikom, ispričao je Vojnović, u gradu su sreli Delibašićevog prijatelja iz zatvora i stali da se pozdrave. Mladić sa njim je „pobeleo“, ispostavilo se da je to bio upravo Đurović, ali ga oni nisu prepoznali.

Za ubistvo Đurovića bilo je pripremljeno 150.000 evra. Šaranović je navodno za ovaj posao našao finansijera „kome je Đurović bio dušmanin“, rekao je Vojnović. Đurovićevo ubistvo značilo bi i „skok na lestvici“ i preuzimanje podzemlja u ovoj zemlji.

Grupa je pripremala i ubistvo Filipa Koraća u Beogradu. Za Koraća niko nije čuo, niti su znali kako izgleda, pa im je pomogla advokatica koju Vojnović nije imenovao, inače prijateljica Delibašićeve devojke.

Članovi grupe pohapšeni su pre nego što su uspeli da svoje planove sprovedu u dela. Luka Đurović stradao je u automobilskoj nesreći krajem septembra 2013. Njegova smrt nikada nije dovedena u vezu sa Šaranovićevim klanom.

Šaranović 4

Nestabilna ličnost

Uskoro su nastali i sukobi unutar klana.

Delibašić јe bio ljut jer je Šaranović ubistvo Bojovića organizovao bez njegovog znanja. Delibašić je po Vojnovićevim rečima više voleo pokojnog ujaka Branislava, jer ga je Slobodan navodno omalovažavao i bio stipsa.

Šaranović, sa druge strane, nije bio zadovoljan kako su se odvijale pripreme za ubistvo Đurovića. Pitao je zašto toliko traje i treba li da pošalje svog „Pitbula“ da završi posao, misleći na Cvetanovića.

Pitbul, međutim, prema mišljenju Delibašića nije bio neko na koga je grupa mogla da se osloni.

Brzo je potrošio svih 30 hiljada evra koje je dobio od ubistva, najviše u kazinu, kladionicama i za nabavku droge. Posle toga počeo je da poziva ostale i da traži još novca.

Delibašić je odlučio da ga se reši. Smatrao ga je nestabilnim i brinuo da može da dovede u opasnost grupu jer je imao saznanja o svima koji su učestvovali u ubistvu Bojovića. Plan je bio da ga pod izgovorom da treba da završi neki posao namame na strelište u Crnoj Gori gde su vežbali gađanje i tamo ubiju. Ne zna se iz kojih razloga plan nisu realizovali.

Ubistvo za ubistvo

Tokom priprema ubistava, početkom jula 2013. godine, Delibašić je saopštio da se odlaže ubistvo Đurovića i da treba da se ubije Miloš Vidaković.

Vojnović je na suđenju rekao da Vidaković nije imao nikakve veze sa klanom Luke Bojovića i da je to bio je jedan od razloga zašto je odlučio da tužilaštvu otkrije istinu.

„Poslat sam da uradim nešto za nekog ko nije moj drug, nije moj prijatelj. Mislim na Vidakovića koji čovek nema veze sa tim što je nastalo sa ubistvom Nikole. On nije imao veze sa klanom Luke Bojovića, niti je bio u tome.“

U optužnici piše da motiv za ubistvo Vidakovića nije jasno utvrđen. Kao mogući razlog Vojnović spominje neprijateljstvo Vidakovića i njegovog kuma.

Vidaković je navodno hteo da ubije svog kuma jer je bio u vezi sa njegovom suprugom. Njegov kum je zbog toga tražio od Delibašića, kog je upoznao u zatvoru, da ubije Vidakovića, piše u optužnici.

„Možda je bio dogovor čovek za čoveka“, rekao je Vojnović.

Vidaković je ubijen u kafiću „Sejlor“ u budvanskom Starom gradu. Vojnović je ispričao da je u Budvu zbog ovoga stigao i Uroš Mišić.

Pola sata posle ponoći Vojnović i još jedan član grupe su se motociklom dovezli iznad budvanskog Starog grada. Vojnović se stepenicama spustio do kluba „Sejlor“ i pucao u Vidakovića. Potom su se otarasili odeće koju je Vojnović te večeri nosio i oružja i vratili se u iznajmljeni stan gde su došli Delibašić i Mišić i doneli im nekakav naftni derivat da sa kože uklone čestice baruta.

Delibašić je poljubio Vojnovića u obraz i rekao: „Ljubi te brat, bravo. Frka je.“

Šaranović 3

Dupliran slučaj

Za ubistvo Nikole Bojovića paralelno se vodi postupak i u Crnoj Gori.

Kada je srpsko tužilaštvo pokrenulo istragu, Srbija je od Crne Gore zahtevala izručenje Šaranovića. Zahtev je odbijen, a crnogorsko tužilaštvo je u međuvremenu protiv njega pokrenulo istragu upravo za ubistvo Bojovića. Na taj način Crna Gora je sprečila izručenje – država po zakonu ne može da izruči svoje državljane dokle god se protiv njih vodi krivični postupak.

Optuženi
Osim Šaranovića, na optužnici su njegov sestrić Miloš Delibašić, Miloš Vojnović, Slaviša Novaković, Saša Cvetanović, Ratko Koljenšić i Goran Bojanić. Oni su optuženi za organizovanje kriminalne grupe, pripreme četiri likvidacije i dva ubistva – Nikole Bojovića i Miloša Vidakovića.

Tužilaštvo za organizovani kriminal tvrdi da u vreme kada je Srbija podnela zahtev za izručenje nadležni organi Crne Gore još nisu bili pokrenuli krivični postupak protiv okrivljenih i da stoga postupak u Srbiji može da se nastavi.

Optužnica u Crnoj Gori nije podignuta – nekoliko puta vraćana je tužilaštvu na doradu. Šaranović je pred većem koje je potvrđivalo optužnicu negirao da ima bilo kakve veze sa ubistvom i rekao da je sramno što ga tužilac predstavlja kao osobu blisku kriminalu. U decembru prošle godine pušten je iz pritvora.

Sloboda mu nije dobrog donela. U subotu u noć ubijen je ispred svoje kuće u budvanskom naselju Dubovica.

Nije jasno da li je njegovo ubistvo kraj mafijaškog rata.

Donirajte KRIK i pomozite nam da nastavimo da istražujemo! Informacije o tome kako da nas donirate, možete pronaći na ovom linku. Hvala na podršci!

4 Comments

  1. Lala kaže:

    Fenomenalno hronološki naravljena priča od početka pa do ovog zadnjeg ubistva, sa izuzetno dobro i tačno opisanim odnosima medju akterima priče!

  2. Saranovic je jedan gospodin covek pre svega koji zna sta radi,a vi svi sto ga povezujete sa ovim cinkarosima i lazovima je besmisleno!

  3. Jelena kaže:

    ?

  4. Vuk79 kaže:

    Kvalitetan tekst. Bravo