Država gubi rat protiv mafije

Država gubi rat protiv mafije

Saša Đorđević (foto: BCBP)

Policija, tužilaštvo i sudstvo su izgleda nemoćni da spreče nasilje na ulicama, koje sve više podseća na okrutne devedesete.

Piše: Saša Đorđević

Stiče se utisak da država gubi rat protiv mafije koji je u oktobru prošle godine gromoglasno najavljen. Rezultati tog rata su slabi. Ulični okršaji se nastavljaju i sve su opasniji jer kriminalci ne biraju mesto gde će zapucati. Poslednji okršaji bili su u centru glavnog grada gde ima puno prolaznika i u blizini osnovne škole u Novom Sadu dok su deca izlazila iz zgrade. Pri svemu tome su napadi na policajce sve učestaliji i brutalniji zbog čega, između ostalog, policijski sindikati protestuju. Stanje bezbednosti je zabrinjavajuće, a građani su najveće žrtve. Situacija se zataškava iznošenjem pozitivne statistike, a problem je sistemski.

Problemi sa tužilačkom istragom

Policija, tužilaštvo i sudstvo su izgleda nemoćni da spreče nasilje na ulicama, koje sve više podseća na okrutne devedesete. Problemi su se nagomilali nakon uvođenja tužilačke istrage 2013. godine. Tada je propuštena prilika da se jasno odrede potrebe policije i tužilaštva, od kojih je traženo efikasno suzbijanje kriminala. Prethodno se ni tužilaštvo ni policija nisu pripremili iako je primena Zakona o krivičnom postupku četiri puta odlagana.

Uvođenje tužilačke istrage nije praćeno odgovarajućim popunjavanjem kadrovskih i tehničkih kapaciteta policije i tužilaštva. S početkom primene novog Zakona o krivičnom postupku iz sudova u tužilaštva je preneto oko 38.000 predmeta nakon čega nije sledilo odgovarajuće zapošljavanje novih tužilaca. Preopterećenost u radu i pritisak da je kvantitet važniji od kvaliteta brojne optužnice dovodi do obaranja na sudu, što nije pokazatelj uspešne borbe protiv kriminala.

Slabosti policije

Za sve najbolje diplomce Kriminalističko-policijske akademije još uvek nema mesta u policiji dok pojedinci iz Ministarstva unutrašnjih poslova upozoravaju da kriminalisti ne mogu dobro da obavljaju svoj posao jer nemaju dovoljno iskustva na terenu. Srđan Paskvali, koji je nakon 17 meseci čekanja postavljen za šefa kriminalističke policije, sada je u penziji. Ne pomaže ni to što policija u sprovođenju posebnih dokaznih radnji, kao što je prisluškivanje, i dalje zavisi od tehničkih kapaciteta Bezbednosno-informativne agencije.

Nije dobra ni saradnja između policije i tužilaštva, što je ključno za dokazivanje optužnica. Sistem za razmenu informacija između institucija ne funkcioniše. Rukovodeća uloga javnog tužioca u predistražnom postupku postoji samo na papiru, pri čemu policija i dalje ima pravo da samostalno preduzima dokazne radnje. Saradnja između tužilaštva i policije ne zasniva se ni na principu subordinacije ni koordinacije, dok se odgovornost za loše rezultate prebacuje iz jednog dvorišta u drugo.

Beskrajna suđenja

Efekte kaznene politike nije moguće izmeriti jer su retka istraživanja na ovu temu. Ipak, neke činjenice su poznate. Broj pravnosnažnih presuda za organizovani kriminal je mali u odnosu na procenjenu vrednost kriminalnog tržišta u regionu. Kazne za krivična dela organizovanog kriminala nemaju odvraćajući efekat jer je značajan broj povratnika u kriminal. Sudovi nekada donose čudne odluke. Tako je narko-dileru Aleksandru Stankoviću godinama odlagano služenje zatvorske kazne. Suđenja traju dugo i beskrajno se odlažu. Najbolji primeri su slučajevi Šarić i Lazarević.

Sve to zajedno ukazuje da država nije spremna da suzbije kriminal, dok političari pokušavaju da ubede građane u suprotno. Nekadašnji predsednik Srbije Boris Tadić je najavio 2009. godine „najopsežniju i najkompleksniju borbu protiv organizovanog kriminala“. Slično je ponovio i potpredsednik Vlade Aleksandar Vučić 2013. godine obećavajući „nemilosrdnu borbu protiv kriminala“. Konačno je ministar unutrašnjih poslova Nebojša Stefanović krajem 2016. godine objavio rat mafiji u kome država mora da pobedi.

Stiče se utisak da u Srbiji od petooktobarskih promena traje rat protiv kriminala koji se svodi na smene u policiji pod nerazjašnjenim okolnostima, praćene populističkim izjavama političara da je bezbednost dobra jer tako kažu policijske brojke i konstantom mogućnošću da izvršna vlast utiče na izbor tužilaca koji bi trebalo da budu nezavisni u radu.

Pomoć EU za reforme

Postoji nada da će biti bolje. Evropska unija ponovo je odlučila da pomogne Srbiji sa 1,5 milion evra za poboljšanje koordinacije institucija u borbi protiv kriminala, uz pomoć Nemačke, Francuske i Slovenije. Projekat bi trebalo da doprinese daljoj harmonizaciji našeg zakonodavstva sa evropskim. Za policiju i tužilaštvo je predviđena stručna pomoć u cilju jačanja istražnih sposobnosti. Previđeno je i tehničko unapređenje fizičko-hemijske i toksikološke laboratorije Ministarstva unutrašnjih poslova.

Prošle godine je sačinjena prva procena pretnji od teškog i organizovanog kriminala koja bi trebalo da pomogne policiji i tužilaštvu da što bolje donose odluke i raspoređuju ograničene resurse za suzbijanje kriminala. Sledi sprovođenje Akcionog plana za poglavlje 24 čija suštinska, a ne formalna realizacija može da pospeši borbu protiv kriminala u Srbiji.

Slična nada postojala je i 2009. godine kada je Vlada usvojila Nacionalnu strategiju za borbu protiv organizovanog kriminala koja je prestala da važi 2014. Strategija je usvojena jer je to bio uslov EU za dobijanje bezviznog režima, ali je nakon toga izostalo realno sprovođenje strategije. Zbog uspeha evrointegracija, ali pre svega zbog bezbednosti građana Srbije, takav scenario ne bi smeo da se ponovi sa Akcionim planom za poglavlje 24. Institucije bi trebalo da profesionalno odrade svoj deo posla, a političari da prestanu da koče borbu protiv kriminala.

Autor je istraživač Beogradskog centra za bezbednosnu politiku

Comments are closed.